Nemački tragovi duž Dunava - putovati, susretati, doživeti

Grad Satu Mare (nemački Sathmar, mađarski Szatmárnémeti) je upravno sedište istoimenog upravnog okruga. On leži na obema obalama reke Samoš (Somes), osam kilometara daleko od graničnog prelaza za Mađarsku.

Naselje Satu Mare je prvobitno nastalo na levoj obali reke, nedaleko od jednog gaza i jednog utvrđenja. To utvrđenje je stolećima predstavljalo najvažniji razvojni faktor doseljavanja u ovu oblast i sledstveno i nastanka grada Satu Mare. Prvo dokumentarno spominjanje Satu Marea datira iz vremena kralja Stefana III/III. István király (1162-1172).

Mintiu (mađarski Németi ), naselje na desnoj obali Samoša, je početkom 11. veka osnovano od strane „nemačkih gostiju“, koje je u zemlju pozvala kraljica Gizela (mađ. Gizella), supruga kralja Stefana I „Svetog“ (I. Szent Istvän király). To se spominje u jednom dokumentu iz kasnijih vremena, 1260. godine. O naseljavanju stanovnicima nemačkog porekla svedoči i ime naselja: 1268. godine se ono spominje pod nazivima Nympti i Nempti, što je značilo: „Nemcima pripadajuće“, ili, kraće rečeno: „Nemačko“. Dokumentarno se ovaj deo grada prvi put spominje 1230. godine, i to povodom jedne kraljevske privilegije. Tu se Nemci posebno spominju u delu teksta: „… hospites Theotonici de Zathmar nemethi iuxta fluvium Zomus residentes“.

Ta dva naselja na obalama Samoša se početkom 18. stoleća povezuju u jedno. Već 1715. godine gradu biva dodeljen status slobodnog kraljevskog grada. Stanovništvo, koje se početkom 18. veka nalazilo u bekstvu pred posledicama Kuruckog rata (rat između habzburških i antihabzburških trupa, 1671-1711) se polako počelo vraćati u svoja rodna naselja. Jaku kočnicu gradskom razvitku su predstavljale česte poplave, kao i brojne epidemije. 1769. godine je grad imao još samo 5.000 stanovnika.

Do duboko u 19. stoleće je grad bio prožet jednim naglašenim seoskim karakterom. Nedostajale su reprezentativne zgrade, a ulice su bile jednostavne i nekaldrmisane. Većina kuća je bila od ilovače ili drveta, sa krovovima od šindre ili slame.

Gradski razvitak Satu Marea dobija razmah osnivanjem rimsko-katoličke dioceze 1804. godine. Mnoge zgrade bivaju podignute ili obnovljene. Delom i na inicijativu rimsko-katoličke crkve, čiji je uticaj u gradskom razvoju Sate Marea bio itekako osetan. Za vreme biskupa Janoša Hama (János Hám) je dovršena izgradnja rimokatoličke biskupske katedrale, biskupske palate, kalvarijske crkve, kao i manastira Milosrdnih sestara.

Nakon Prvog svetskog rata Satu Mare i veliki deo istoimene županije bivaju na osnovu pariskih ugovora dodeljeni Rumuniji. U vremenima između svetskih ratova dolazi do novog vala gradnje. Nastaju rumunsko-pravoslavna i grčko-katolička crkva. Isto tako i zgrada prefekture, danas Muzeja upravnog okruga Satu Mare.

U gradu se danas nalazi sedište Demokratskog foruma Nemaca okruga Satu Mare. Isto tako i od strane nemačke manjine osnovana Zadužbina Satu Marea za međunarodnu saradnju (Sathmarer Stiftung für internationale Zusammenarbeit). Ta zadužbina od njenog osnivanja, 1991. godine, podržava male pogone i preduzeća u oblastima zanatstva, radinosti, poljoprivrede i usluga. Nemačka teorijska gimnazija Johan Etinger (Deutsches Theoretisches Gymnasium Johann Ettinger) je osnovana 1997. godine. U toj nemački govorećoj školi pohađa nastavu više od 600 učenika iz svih u Satu Mareu živećih etničkih skupina.


Grb Satu Marea na fasadi hotela Daćia (Dacia)



Trg slobode (Piata Libertătii), 1940. godine



Glavni trg Satu Marea sa Domom, 1889. godine