Nemački tragovi duž Dunava - putovati, susretati, doživeti
  • Erded.jpg

Gradić Ardud (nemački Erdeed, mađarski Erdőd), sa svojih skoro 7.000 stanovnika, leži na prelazu doline Tise (nemački Theiß, mađarski Tisza) ka brdovitom predelu severnih Karpata. Ardud se dokumentovano spominje po prvi put 1215. godine. Tada je to naselje bilo centar jednog kraljevskog šumskog dobra. Nakon toga celo područje pada pod sudsku nadležnost županije Satu Mare.

U 16. stoleću Ardud postaje oslonac širenja kalvinizma i kalvinističkog pokreta u ovim prostorima.

U 17. - 18. veku Ardud zbog svog strateški značajnog položaja biva više puta razaran od turskih i tatarskih vojski. Kasnije, u toku ustanka Kuruca, naizmenično od Kuruca i njihovih protivnika, Austrijanaca. Nakon završetka Kuruckog rata i satumareovskog mira iz 1711. godine, naselje pada u posed grofa Šandora Karoljija (Sándor Károlyi), koji ga počinje naseljavati Švabama iz Virtemberga (Württemberg). Kolonisti su trebali zauzeti mesta od ratova uništenog ili pred ratovima pobeglog stanovništva.

Prvi kolonisti iz Virtemberga su ovamo stigli 1726. godine. Ubrzo dolazi do konfliktnih situacija sa već nastanjenim stanovništvom, koji postepeno dobijaju sve žešće forme. Stoga grof dozvoljava novodoseljenicima, koji su težili iseljenju, da napuste naselje. Kao novo mesto naseljenja im je određeno naselje Beltjug (rumunski Beltiug, mađarski Krasznabéltek, nemački Bildegg). Slede novi valovi doseljenja u Ardud, koji će se pokazati uspešnijima.

Srušena ardudska tvrđava biva 1730. godine ponovno izgrađena od grofa Šandora Karoljija. Šta je danas od toga na kraju grada još vidljivo – pre svega jedan od dve grudobrana – se ima zahvaliti toj ponovnoj izgradnji i sukcesivnim reparaturama na zamku, koje su trajale sve do kraja 19. veka. U kapeli tog zamka je 1847. godine održano venčanje mađarskog nacionalnog pesnika Petefi Šandora (Petöfi Sándor) sa Julijom Sendrei (Júlia Szendrei), kćerkom nastojnika ardudskog zamka. Oltar kapele se danas nalazi u rimokatoličkoj biskupskoj palati u Satu Mareu.

Gotska crkva u Ardudu biva podignuta 1482. godine. Od prvobitne rimokatoličke crkve postaje kratko nakon njenog osvećenja reformirana crkva. Tu se 1545. godine održava prvi protestantski sinod (crkveni sabor) u Mađarskoj. U toku 18. veka ona ponovo postaje rimokatolička. 1860. godine crkva biva restaurirana po planovima Mikloša Ibla (Miklós Ybl). Ibl je bio slavni arhitekta švapskog porekla. Najvažniji elementi, koji su po njegovim planovima na crkvi dograđeni, su južno bočno krilo i visoki, novogotski toranj.

Jedna od najpoznatijih ličnosti, koja je ponikla u ovom naselju, je 1442. godine rođeni Tamaš Bakoc (Tamás Bakócz). Taj nadareni sin jednog kraljevskog notara je u crkvi napravio upečatljivu karijeru kao biskup od Estergoma (mađarski Esztergom, nemački Gran), kao primas (nadbiskup) Mađarske i kao kardinal. 1513. godine je bio glavni protivkandidat Đovani de Medičija (Giovanni de Medici) za papsku stolicu. Naposletku Petrova stolica biva dodeljena izdanku porodice Mediči, koji će postati poznat kao papa Leo X.


Novogotski toranj katoličke crkve u Ardudu je u 19. veku izgrađen po planovima arhitekte Mikloša Ibla (Miklós Ybl).



Ruševina zamka u Ardudu

Preporuke

Svake prve posne subote se po jednom starom švapsko-alemanskom vatrenom običaju u Ardudu slavi Svetkovina iskre (Funkenfest). Tom prilikom se ljudi skupljaju oko jedne velike vatre na pašnjaku na kraju grada. Drveni kolutovi se prvo guraju u vatru, a potom se njima udara o jednu dasku. „Guraj, guraj, kolut, kom ide kolut taj?“ (na tamošnjem dijalektu:„Schiebi, schiebi, Scheiba, wem soll dea Scheiba sei?“), pitaju devojke. „Švabama iz Arduda.“, odgovara jedan od mladića, bacajući pritom užareni drveni kolut daleko u sumrak.
www.schwabe.ro/veranstaltungen.html